Istraživanje: Odnos učenika petog razreda prema čitanju domaće lektire

Istraživanje sopstvene prakse deo je profesionalne uloge svakog nastavnika kojim se unapređuje sopstveni rad sa učenicima. U školi koja teži stalnom razvoju, nastavnici se ne mogu samo rukovoditi rezultatima istraživanja koja realizuju uglavnom profesionalni istraživači, već moraju težiti da se aktivno uključe u istraživačke procese na različitim nivoima, ali prvenstveno u okviru svoje škole u kojoj realizuju vaspitno-obrazovni proces. [1]Moje istraživanje ima za cilj da predstavi mišljenje učenika petog razreda prema čitanju domaće lektire.

Tema je odabrana na jednom od predavanja Centra za obrazovanje nastavnika, kada se govorilo o aktuelnim problemima u nastavi. S obzirom na to da godinama radim u osnovnoj školi, primetila sam da svaka generacija čita sve manje, a da im je ta aktivnost zamorna i dosadna. Kako je poslednjih godina rasla popularnost digitalnih tehnologija među decom, tako se jasno uočavala sve veća odbojnost prema čitanju. S obzirom na to da me je godinama interesovalo kako prevazići „krizu čitanja“ među učenicima u osnovnoj školi, nastao je ovaj rad.  [2]

Glavni cilj rada bio je da unapredim svoje razumevanje čitalačkih navika, odnosno da sagledam učenički doživljaj obrade domaće lektire i njihove predloge kako bih mogla da unesem promene u način na koji organizujem nastavu domaće lektire i povećam učeničku zainteresovanost za čitanje.

U teorijskom okviru rada razmatrala sam pitanje određenja lektire i ključnih činilaca koji motivišu učenike na čitanje.  Prikupljala sam informacije o stavovima učenika kroz njihove odgovore, dobijene anketom. Istraživanje sam  obavila u Osnovnoj školi „Dr Jovan Cvijić“, a konačni uzorak ispitanika činilo je 129 učenika petog razreda.

Iako su rezultati pokazali da petaci visoko vrednuju knjige i čitanje, jasno je da najveći broj učenika čita otprilike jednom mesečno. Pretpostavka je da je to domaća lektira koja je po planu obavezna svakog meseca.

Među omiljenim knjigama petaka našle su se i one koje pripadaju lektiri koju su imali u četvrtom razredu. Izgleda da je veći deo njih saglasan sa spiskom predviđenih knjiga, a spisak vanprogramskih dela koja učenici navode kao omiljene je dugačak i obuhvata različite žanrove. Ovo možda najbolje pokazuje koliko se učenici razlikuju među sobom prema čitalačkim interesovanjima.

Bez obzira na to što su učenici danas opterećeni različitim nastavnim predmetima i obavezama, o domaćoj lektiri imaju pozitivno mišljenje i u velikom procentu im je zanimljiva i korisna. Takođe, imaju veoma visoku svest o važnosti i značaju pisane reči. Prema prikazanim rezultatima čini se da im lektira uopšte nije naporna što pokazuje da su knjige prilagođene njihovom uzrastu i sposobnostima. Tome u prilog ide i stav da jezik kojim je lektira pisana, po njihovom mišljenju, razumljiv. U velikom procentu su se složili sa tvrdnjom da čitanjem lektire uče kako da bolje pišu sastave, mogu bolje da se izražavaju i dopune rečnik. Saglasni su da uz pomoć lektire uče o životu i ljudima, a poruke lektirnih dela smatraju važnim za život.

Preko polovine učenika izjasnilo se da bi promenilo spisak knjiga predviđenih za lektiru, a u velikoj meri izražena je i želja da se promeni broj lektira u školskoj godini. Oko trećine učenika bi promenilo način ocenjivanja lektire. To bi moglo imati veze sa pitanjima provere pročitanosti dela za koja učenici, koji nisu zapamtili detalje, dobijaju negativnu ocenu.

            Rezultati sprovedenog istraživanja pokazuju i da je način analize knjiga zainteresovao učenike za nastavu lektire. Zadatak nastavnika je da raznim metodičkim postupcima: diskusijama, raznim igrama, kvizovima ili upitnicima prepozna interesovanja učenika, njihove psihofizičke mogućnosti kako bi ispravno sugerisao, izabrao i realizovao čitanje lektire. Učenicima treba ponuditi brojne načine obrade lektire, a dati im mogućnost da to iskažu na način koji je njima adekvatan. Takođe, izbor i pristup nastavi lektire ne bi trebalo da bude konačan, već bi trebalo da se stalno preispituje kako bi najbolje odgovarao novim generacijama.

            Takođe, imajući u vidu gore rečeno, obrada domaće lektire ne bi trebalo da bude ograničena na dva časa, već treba da se uvaže zahtevi učenika da se delo i njegova značenja duže i potpunije analiziraju i dožive.

Imajući u vidu navedeno, evidentno je da dobijeni rezultati mogu poslužiti kao osnova za nastavak istraživanja stavova učenika.  Neka buduća istraživanja, bazirana na rezultatima i iskustvima ovog, mogu ići u pravcu uključivanja u uzorak starijih razreda osnovne škole kako bi se rezultati mogli porediti. Ono što bi mene zanimalo da dodatno istražim je kako uvođenje digitalnih tehnologija  u čitanje domaće lektire utiče na čitalačke navike mojih učenika.

Na osnovu ovog istraživanja, predlog bi bio da se koncipiraju programi koji bi motivisali učenike na čitanje lektire, ili da se ostavi mogućnost nastavnicima da odluče o tome koje će lektire učenici čitati na osnovu prethodno sprovedenog istraživanja. Ukoliko se uvaže sve iznete napomene, možemo očekivati da umesto prisiljenih čitača, imamo čitaoce koji će u domaćoj lektiri zaista uživati.

 

Violeta Drašković

profesorka srpskog jezika i književnosti

 

[1]Stamatović, J. (2016)  Primena akcionih istraživanja u procesu samovrednovanja rada nastavnika, ZBORNIK RADOVA Učiteljski fakultet u Užicu, Užice.

[2] Drašković, V. (2020) Master rad: Odnos učenika petog razreda prema čitanju domaće lektire, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu – Centar za obrazovanje nastavnika

predmetne nastave, Beograd.