Kritička digitalna pismenost

Prema rezultatima nedavno sprovedenog međunarodnog istraživanja Deca Evrope na internetu (engl. EU Kids Online), 86% učenika iz Srbije, uzrasta od 9 do 17 godina, svakodnevno koristi internet (u uzrasnoj grupi od 15 do 17 godina, čak 98% učenika) (Kuzmanović, Pavlović, Popadić, & Milošević, 2019). Internet najčešće koriste za slušanje muzike (80%), gledanje video-snimaka (78%), društvene mreže (73%) i komuniciranje sa porodicom i prijateljima (67%).

Sudeći prema dobijenim nalazima, kada je reč o učenicima iz Srbije, gotovo da ne možemo govoriti o postojanju tzv. digitalnog jaza prvog nivoaˮ (jaza između onih koji poseduju i onih koji ne poseduju digitalne uređaje). Međutim, brojna istraživanja pokazuju da korišćenjem digitalnih uređaja u neformalnom kontekstu (pre svega, za komunikaciju i zabavu) mladi neće steći veštine digitalne pismenosti koje su im neophodne za uspešno funkcionisanje u današnjem digitalnom dobu. Tako dolazimo do tzv. digitalnog jaza drugog nivoaˮ (jaza između onih koji poseduju i onih koji ne poseduju digitalne veštine).

Zahvaljujući digitalnoj tehnologiji i internetu, današnji mladi mogu da pristupe ogromnoj količini najrazličitijih informacija u digitalnom formatu. To, međutim, ne znači i da su u stanju da procene kredibilitet izvora i pouzdanost informacija, što potvrđuju rezultati većeg broja stranih i domaćih istraživanja.

Krajem 2016. godine istraživači sa Stenford univerziteta u Americi objavili su rezultate istraživanja informacione pismenosti, sprovedenog na uzorku od blizu 8000 srednjoškolaca i studenata. Sposobnosti mladih da rasuđuju o informacijama koje pronalaze na internetu veoma su slabe, iskazano jednom rečju „sumorneˮ. Naši „digitalni urođenici”, možda mogu u isto vreme da koriste Fejsbuk i Tviter, da postavljaju selfi na Instagram i da četuju sa vršnjacima. Međutim, kada su u situaciji da procenjuju informacije kojima su izloženi putem socijalnih medija, lako mogu biti prevareni (Stanford History Education Group, 2016, str. 4).

Rezultati domaćeg istraživanja iz 2017. godine, sprovedenog u 22 osnovne škole iz deset opština sa teritorije Beograda, pokazuju da samo 5% ispitanih četrnaestogodišnjaka ima kritički odnos prema informacijama koje pronalaze na internetu, u stanju su da procene pouzdanost i valjanost tih informacija, kao i da ekspliciraju kriterijume na osnovu kojih vrše procenu. Današnji mladi imaju tendenciju da nekritički prihvataju informacije koje pronađu na internetu, ili, sa druge strane, da ih nekritički odbacuju. Veoma mali broj učenika prilikom procenjivanja pouzdanosti informacija sa interneta poziva se na prethodno znanje i iskustvo o nekoj pojavi.

Koje digitalne veštine su potrebne mladima da bi mogli da izađu na kraj sa različitim, oprečnim, često netačnim ili lažnim informacijama (engl. fake news), odnosno sa „informativnim haosomˮ koji je prisutan u današnjem digitalnom medijskom okruženju?

Digitalno okruženje, po prirodi stvari, iziskuje sticanje veština digitalne pismenosti. Zajedničko za većinu današnjih definicija digitalne pismenosti jeste to da uključuju sledeće aspekte: informacije, komunikaciju i kolaboraciju u digitalnom okruženju, kreiranje digitalnih sadržaja, rešavanje problema i bezbednost. Međutim, ovladavanje digitalnim veštinama ne može se svesti na ovladavanje tehničkim aspektima korišćenja digitalne tehnologije. Digitalni mediji nisu vrednosno neutralna sredstva informisanja, pa tako ni pristup ovim medijima ne može biti vrednosno neutralan, niti se mogu koristiti na funkcionalan ili instrumentalan način, već je nužan kritički pristup.

U okviru formalnog obrazovanja neophodno je podučavati učenike veštinama kritičke recepcije i produkcije informacija u digitalnom, ali isto tako i u izvandigitalnom kontekstu. Šta to konkretno znači? To znači da bi učenike trebalo sistemski podržati da tragaju za različitim izvorima informacija u digitalnom formatu, procenjuju njihov kredibilitet i pouzdanost, vrše selekciju informacija na osnovu različitih kriterijuma, povezuju informacije sa postojećim sistemima znanja, umesto da ih akumuliraju, kreiraju sadržaje u skladu sa određenim kriterijumima, umesto da budu njihovi konzumenti.

Da zaključimo, kritička digitalna pismenost nije urođeni talenat „novih generacijaˮ, niti spretno rukovanje digitalnim uređajima, ona uključuje niz sposobnosti, znanja i veština neophodnih za kritički pristup i promišljeno korišćenje digitalne tehnologije. Iz perspektive autorke ovog teksta, kritička digitalna pismenost predstavlja jedan od najvećih, ako ne i najveći izazov formalnog obrazovanja. 

Doc. dr Dobrinka Kuzmanović

http://dobrinkakuzmanovic.weebly.com/