Funkcionalno osnovno obrazovanje odraslih – iskustva i primeri dobre prakse

Osnovno obrazovanje odraslih u Srbiji odvija se po modelu koji je razvijen kroz projekat „Druga šansa” u periodu 2011-2013. koji je finansirala Evropska unija i u kome se naglasak stavlja na funkcionalnost stečenih znanja (zbog čega se ono naziva Funkcionalno osnovno obrazovanje odraslih – FOOO). Ostvaruje se kroz tri ciklusa u trajanju od po godinu dana, a na kraju ovog programa predviđeno je da odrasli polaznici mogu da izaberu neku od stručnih obuka, kroz čije pohađanje stiču stručne kompetencije, i na kraju i sertifikat koji to potvrđuje. Ovakav vid podrške predstavlja veliki motiv za polaznike da krenu putem obrazovanja, jer time poboljšavaju svoje mogućnosti za zaposlenje.

Svoja iskustva sa radom u sistemu FOOO u Srbiji podelili su sa nama Kristijan Bagi, pomoćnik direktora u ŠOOO u Somboru, Kristina Jovičić Grmaš, nastavnica srpskog jezika u ŠOOO „Sveti Sava“ u Novom Sadu i Boris Hekel, pomoćnik direktora u OŠ „Petar Petrović Njegoš“ iz Zrenjanina.

Pripadnici kojih marginalizovanih grupa su najviše zastupljeni među vašim polaznicima?

Kristina Jovičić Grmaš: Ciljnu grupu naše škole čine:
– pripadnici romske populacije, mahom iz prigradskih naselja, koji žive u lošim materijalnim uslovima, nerazvijenih higijenskih i kulturnih navika, često su to i povratnici iz evropskih zemalja,
– polaznici uzrasta od 15 do 18 godina koji su iz različitih razloga napustili redovan sistem školovanja (često vaspitnih problema ili sa problemima socijalno-psihološke adaptacije),
– odrasli sa teritorije okruga i lica sa evidencije Nacionalne službe za zapošljavanje koja redovno pohađaju poslepodnevnu nastavu.

Kristijan Bagi: Najveći broj polaznika su romske populacije i korisnici socijalne pomoći (90%). Pored toga, među našim polaznicima prisutna su i teško zapošljiva lica, migranti, raseljena lica, povratnici (iz azila i „sive zone“), samohrane majke, invalidi i druge grupe.

Koji su njihovi tipični problemi kada je u pitanju pohađanje nastave i savladavanje gradiva?

Kristijan Bagi: Kod romske manjine, tipični problemi su jezička barijera i angažman na privremeno-povremenim poslovima (zbog čega nastava kreće u oktobru, jer su u septembru svi radno sposobni zaokupljeni na sezonskim radovima). U situaciji neophodnosti izbora između škole i posla, ljudi biraju posao, jer od toga bukvalno zavisi hoće li biti sredstava za osnovne životne potrebe. Kod samohranih roditelja osnovni problem za pohađanje nastave jeste briga o deci za vreme nastave. Pored toga, kod ljudi iz naselja u okolini Sombora problem predstavlja i prevoz, često i izolacija onih u ruralnim krajevima usled padavina (kiša, sneg itd.), budući da su putevi u naseljima još uvek mahom tzv. „kolski“, dakle, neasfaltirani.

Kristina Jovičić Grmaš: Među najvećim problemima ističu se siromaštvo, nedostatak ličnih dokumenata, socijalna zanemarenost, loše predznanje, loše vladanje srpskim jezikom (povratnici ili pripadnici nacionalnih manjina), neinformisanost, izrečene vaspitne mere.

Na koje sve načine nastojite da im pomognete u prevazilaženju ovih problema?

Kristina Jovičić Grmaš: Nastojimo ih motivisati različitim vidovima pomoći i podrške. Cilj nam je pre svega podsticanje njihovih kreativnih i individualnih kapaciteta kroz redovnu nastavu, dopunsku nastavu, ali i vannastavne aktivnosti (kreativni kutak, jednodnevne edukacije na aktuelne teme, predavanja, izložbe, posete muzejima, odlazak u pozorište i dr.). Jedan od naših ciljeva je da se kontinuiranim savetodavnim radom u saradnji sa lokalnom zajednicom, polaznicima pomogne u rešavanju njihovih konkretnih problema (prevoz, putovanje, ishrana). Dakle, individualni rad sa polaznicima, pomoć u materijalu za učenje i nastavu, savetodavni rad u izboru obuka, obogaćivanje planiranog nastavnog gradiva različitim zanimljivim sadržajima, sve to na kraju za ishod ima osamostaljivanje polaznika, sticanje opšteg obrazovanja i stručnih kompetencija u cilju njihove dalje edukacije, socijalne uključenosti i zapošljivosti.

Boris Hekel: Trudimo se da maksimalno izađemo u susret polaznicima oko organizovanja nastave, takođe veliku pomoć imamo i od personalnog asistenta koji je romske populacije i prema kojem su polaznici otvoreniji.

Kristijan Bagi: Škola organizuje nastavu na jezicima manjina – mađarskom i (uskoro) romskom (pripremili smo rečnik, udžbenike i u toku je organizacija nastave), a osim toga redovno sarađujemo na projektima sa različitim institucijama uključenim u brigu o našim polaznicima – poput Doma za nezbrinutu decu „Miroslav Mika Antić“, Kazneno-popravnim zavodom u Somboru i drugima.

Romska populacije prečesto nije upoznata sa svim svojim pravima. Dešava se da traže jednokratnu socijalnu pomoć da bi deci kupili udžbenike, koje imaju prava da dobiju besplatno, kao i niz sličnih primera. Zbog toga, redovno sarađujemo sa osobljem lokalnih Centara za socijalni rad, i pokušavamo da, ne samo polaznike, nego celu zajednicu, upoznamo sa nekim pravima koja imaju, a čija ostvarenja im mogu olakšati, čak više nego poslovično – prilično težak život na margini.

Redovno sarađujemo sa Regionalnom privrednom komorom Zapadnobačkog okruga i Opštim udruženjem preduzetnika koji nam dostavljaju potražnju za radnom snagom, te škola šalje polaznike kod tih poslodavaca.

U kojoj meri uspevate u tome? Koji procenat vaših polaznika koji upišu školsku godinu je uspešno završe?

Kristina Jovičić Grmaš: Analizom broja upisanih polaznika u svakom od tri ciklusa i broja polaznika koji su završili pomenute cikluse, možemo konstatovati visok procenat uspešnosti za ovaj tip škole koji se kreće oko 40-50%. U prethodnoj školskoj godini ukupan broj upisanih polaznika iznosio je 324, od kojih je 154 uspešno završilo ciklus koji je upisalo. Ovaj procenat, kao i trend porasta broja polaznika u poslednjih nekoliko godina, govore o uspešnosti našeg rada na motivisanju i animiranju odraslih polaznika.

Boris Hekel: Procenat učenika koji završe školu se kreće oko 50%. Veliki deo njih koristi mogućnost da se prijavi kako ne bi izgubio druge povlastice koje ima dok se nalazi na birou rada.

Kristijan Bagi: U poslednjim godinama naša škola beleži konstantan porast broja upisanih učenika, tako da smo ih u poslednjoj školskoj godini imali 550, od kojih je njih 50 uspešno završilo školsku godinu.

Da li možete navesti neki primer dobre prakse u vašem ličnom ili radu vaše škole, a koji se tiče prevazilaženja ovih poteškoća polaznika?

Kristijan Bagi: Škola redovno organizuje program „Au, što je škola zgodna“, motivacione radionice pre uključivanja u obrazovanje ili nastavka prekinutog obrazovanja. Pored toga, redovno sarađujemo sa Centrima za socijalni rad, Nacionalnom službom za zapošljavanje i ostalim službama u 5 opština. U saradnji sa našim andragoškim asistentom, razvili smo didaktički materijal za polaznike. Škola redovno organizuje i sprovodi aktivnosti za očuvanje romske i druge kulturne baštine. Polaznici mogu da povedu decu na predavanja, a organizujemo i dnevni boravak.

Kristina Jovičić Grmaš: Dugogodišnji rad naše škole donosi i mnoge primere dobre prakse. Među mnogima od njih ističe se organizacija oglednih časova i radionica u kojima je došla do izražaja korelacija više nastavnih predmeta. U više navrata bila je to korelacija nastavnog sadržaja biologije-hemije-geografije-fizike (delovi biljke, obeležavanje Dana jabuke, Dana hleba i dr.).

Drugi primer jesu brojne radionice u okviru nastavnih predmeta odgovorno življenje u građanskom društvu i preduzetništvo. Ogledni časovi, radionice i edukacije organizovane su u saradnji sa brojnim omladinskim centrima (OPENS, Centar za decu i omladinu Doma zdravlja Novi Sad…) i drugim organizacijama iz lokalne zajednice, na aktuelne teme današnjice (vršnjačko nasilje, elektronsko nasilje, prevencija zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, kocke, alkohola, reproduktivno zdravlje i dr.), ali i kroz aktivnosti obeležavanja značajnih međunarodnih datuma (1. decembar, Dan borbe protiv nasilja nad ženama, Dan tolerancije i dr.).

Na koji način funkcionalno osnovno obrazovanje odraslih utiče na socijalnu integrisanost ovih ljudi i na njihovu celokupnu životnu perspektivu? Kako biste ohrabrili buduće potencijalne polaznike da krenu putem obrazovanja?

Kristina Jovičić Grmaš: Stvaranje pozitivne atmosfere u svakodnevnoj interakciji nastavnik-polaznik, razgovor o prednostima stečenog opšteg obrazovanja i eventualnim mogućnostima daljeg školovanja i zapošljavanja, svakako su u funkciji ohrabrivanja svih naših potencijalnih, ali i sadašnjih polaznika. Informisanje o konkretnim i uspešnim primerima onih polaznika koji su se uključili u društvene procese i postali korisni članovi društva, te tako poboljšali kvalitet vlastitog i porodičnog života, takođe bi trebalo da ohrabre sve one koji bi želeli da krenu putem obrazovanja.

Boris Hekel: Prvenstveno mislimo da je značajno to što imaju priliku da se opismene, takođe pruža im se mogućnost da se i digitalno obrazuju. Dosta je važno što je to nekima i jedina mogućnost da upoznaju nove ljude.

Šta je, prema vašem mišljenju, potrebno sistemski unaprediti kako bi funkcionalno obrazovanje odraslih davalo bolje rezultate?

Kristijan Bagi: Projekat „Druga šansa“ je, prema originalnom programu, u III ciklusu predviđao praksu za zvanje pomoćnika pekara, bravara ili drugih zanata. To je polaznicima pružalo nadu da će izaći iz tzv. „začaranog kruga siromaštva“. No, kako često ne postoje sredstva za takve obuke, projektni tim škole se redovno bori da osigura sredstva iz projekata za obuke. Time pruža neku vrstu realnog odgovora na svakodnevno pitanje: „A šta će meni škola?“. Većina naših polaznika su korisnici socijalne pomoći, ali uz to redovno i privređuju obavljajući privremeno-povremene i sezonske poslove. Stoga je izazov motivisati ih da vreme odvoje za pohađanje nastave, umesto za posao, odmor ili obaveze u domaćinstvu. Ključ je u realnim mogućnostima za zaposlenje – smatram da bi odrasli bolje reagovali na inicijative za završavanje školovanja kada bi imali neku motivaciju po završetku obrazovanja u vidu zaposlenja.

Još jedna ključna dimenzija je redovno stručno usavršavanje nastavnog osoblja. U ovoj vrsti obrazovanja, nastavnici veoma retko odu dalje od osnovnog nivoa, i kako školska godina traje zapravo jedno polugodište, veoma često i brzo se ponavljaju nastavne jedinice i može da dođe do „burnout“ sindroma. Zbog toga, veoma je važno da postoji jedinstvo unutar kolektiva, „team-building“ aktivnosti, redovne formalne i neformalne diskusije u vezi sa aktuelnim dešavanjima, primerima dobre prakse priznanjima za istaknute predavače. Uprava naše škole vodi računa da redovno prepozna i vrednuje zalaganje svih, bez razlike, bilo da je u pitanju nastava, zalaganje u prikupljanju polaznika, projektna aktivnost ili bilo koji drugi vid entuzijazma na poslu.

Boris Hekel: Smatram da je potrebno više uključiti privredu kako bi polaznici videli šansu da će ih neko primetiti i da će steći mogućnost zaposlenja nakon završene obuke.